Online psihoterapeut

  • Skoro 30 godina bavim se psihoanalitičkom psihoterapijom. Ta psihoterapijska metoda, dokazano je, trajno otklanja tri grupe tegoba. Na prvom mestu to su psihološke tegobe. U te tegobe spadaju: trema od javnog nastupa, anksioznost, strah, paniku, bes i sl.
  • Uzećemo za primer tridesetogodišnju ženu koja ima intenzivnu dugotrajnu depresiju. Kao mala bila je zadovoljno i srećno dete, a sada ima dobar brak i dobre socijalne odnose sa porodicom i prijateljima.
  • • Za ovakvu depresiju čiji uzrok osoba ne nalazi u aktuelnim spoljašnjim okolnostima možemo reći da je spoljašnjim okolnostima neadekvatna psihološka tegoba.
  • • Psihoanalitička psihoterapija trajno otklanja još dve grupe tegoba:
  • • • Psihosomatske tegobe
  • • • Tegobe koje nastaju kada čovek ne može da kontroliše svoje postupke
  • • Psihosomatske tegobe i bolesti javljaju se kod svih organa. To su na primer: trnjenje delova tela, problem sa disanjem, gutanjem, govorom i sl.
  • • Tegobe koje nastaju kada čovek ne može da kontroliše svoje postupke su, na primer, nesanica, seksualna disfunkcija, nemogućnost učenja i sl.
  • UKOLIKO OSEĆATE DA SU VAŠE TEGOBE REŠIVE PUTEM PSIHOTERAPIJE JAVITE NAM SE. MOJ TIM I JA IMAMO VELIKO ISKUSTVO U NJIHOVOM OTKLANJANJU.

PSIHOLOŠKE TEGOBE

Tuga, depresija, anksioznost, strah, panika, osećanje krivice i sl.

TELESNE TEGOBE KOJE NEMAJU ORGANSKI UZROK

Problemi sa disanjem, gutanjem, lupanjem i preskakanjem srca, povećan krvni pritisak, vrtoglavica, glavobolja, umor i sl.

POSTUPCI KOJI NE MOGU DA SE KONTROLIŠU

Nesanica, seksualna disfunkcija, problem sa unosom hrane, učenjem i sl.

RADNO VREME ONLINE ORDINACIJE

Online usluge pružamo radnim danima od 10 do 22 sata po srednje-evropskom vremenu.

VREME TRAJANJA SEANSE

Psihoterapijska seansa traje 60 minuta.

O MENI

Zovem se Ljiljana Dešević. Rođena sam u Beogradu gde sam završila osnovnu školu, gimnaziju, Filozofski fakultet, grupu za psihologiju i edukaciju iz psihoanalitički orijentisane psihoterapije. Sada živim u Pljevljima i radim kao klinički psiholog u Centru za mentalno zdravlje. Angažovana sam u Zdravstvenoj ustanovi Medical Vranes, gde se bavim psihodijagnostičkim i psihoterapijskim radom sa sportistima, pomorcima, decom i opštom populacijom. Autorka sam više naučnih studija o strukturi, terapiji i dijagnostici psihološkog sistema koje možete pogledati na:

• Multipla Skleroza

• Psihoterapija Psihosomatskih Bolesti

• Psihoterapija sportiste

• Psihodijagnostika i na psihodijagnostici zasnovana predikcija ponašanja pomorca na brodu

• Pismo lektora autorki

O psihoterapiji

Šta je psihoterapija?

Razgovor u kome psihoterapeut klijentu iznosi svoje mišljenje, daje mu savet, ubeđuje ga, ili ga relaksira, može samo trenutno da otkloni njegovu psihološku tegobu, npr. paniku. Na taj način otklonjena tegoba će se, ili ubrzo ponovo pojaviti, ili će na njeno mesto doći neka nova tegoba, npr. strah.

...............

Da su panika i strah jedna ista (neotklonjena) tegoba znamo po tome što su obe istog intenziteta neprijatnosti. Do trajnog otklanjanja jedne psihološke tegobe može doći samo onda kada, uz pomoć psihoterapeuta, klijent iz novog, njemu dotad nepoznatog ugla vidi, tj. razume, način na koji je došlo do formiranja te tegobe. Rečju, lekovit je samo onaj metodološki postupak tokom kog psihološki sistem upozna jedan svoj deo.

• Reakcija

Sve što postoji u prirodi je sistem, pa ni psiha nije izuzetak. Psihološki sistem, kao što je to slučaj i sa ostalim poznatim sistemima iz prirode, ima svoju specifičnu matematički pravilnu strukturu, na kojoj su zasnovane funkcije iste složenosti i pravilnosti. Psihološki sistem kao strukturalno najsloženiji i funkcionalno najmoćniji od svih sistema u mogućnosti je da razume, kontroliše i menja druge sisteme, pa i samog sebe. Ipak, čovek sam nije u mogućnosti da u potpunosti kontroliše, niti menja svoj psihološki sistem, zato što su mu nepotpuno razumljivi struktura njegovog psihološkog sistema i struktura delova tog sistema, a u šta spadaju njegove psihološke reakcije.

Reakcije psihološkog sistema su: psihološke, psihosomatske i socijalne. Jedna reakcija postaje tegoba onda:

1. Kada čovek ne može u potpunosti da je kontroliše

2. Kada ga ona boli

Psihoterapeuti se u svojoj praksi susreću sa činjenicom: • Da su i veoma bolne i teško kontrolisane tegobe često formirane (strukturirane) od niza banalnih dečjih tegoba. • Da su tegobe koje su tokom života nastale kasnije formirane tako što su nadograđene na tegobe koje su nastale ranije. • Da se tegobe ne mogu otkloniti ukoliko se ne razume proces njihovog formiranja.

Primer

Dvadesetpetogodišnji klijent je na psihoterapiju došao zbog osećanja intenzivne panike koju dobija u prisustvu devojaka. Tokom psihoterapije on je sa svojim psihoterapeutom analizirao:

• Svoju aktuelnu tegobu

• Tegobe koje je imao u tri asocirana sećanja

1. U prvom sećanju, koje je hronološki najudaljenije, dobio je nesigurnost nakon što ga je majka zbog nečega kritikovala.

2. U drugom sećanju dobio je osećanje manje vrednosti nakon što ga je otac ošišao do glave „da bi mu kosa bila gušća”.

3. U trećem sećanju dobio je strah od javnog nastupa nakon što je na priredbi video oca u publici.

4. Aktuelno ima paniku.

Klijent i terapeut su najpre analizirali (pojasnili) tegobe koje je klijent imao u svim ovim iskustvima, pa su ih zatim uporedili. Taj metodološki postupak je pomogao klijentu da vidi, a time i da razume, od kojih se sve komponenti strukturirala njegova aktuelna panika.

Postalo mu je jasno da se njegova početna nesigurnost u sledećim iskustvima nadograđivala novim sadržajima i da je postajala sve bolnija (sve intenzivnija) i sve neadekvatnija spoljašnjim okolnostima.

Rečeno drugim rečima, klijent je razumeo:

• Da njegova nesigurnost traje u osećanju manje vrednosti.

• Da nesigurnost i osećanje manje vrednosti traju u osećanju straha.

• Da nesigurnost, osećanje manje vrednosti i osećanje straha traju u aktuelnoj panici.

Iz svega rečenog sledi:

• Da su posmatrane tegobe (reakcije) međusobno povezane onim sto je u tim tegobama isto.

• Da su posmatrane reakcije svojim najvećim delom jedna ista reakcija.

Iz ovog primera se može izvesti sledeći teorijski zaključak: Jedna reakcija čoveka (nesigurnost) koja nepromenjena traje u reakcijama svih njegovih narednih iskustava (pa tako i u aktuelnoj panici) čini jednu strukturalnu vezu psihološkog sistema.

Mehanizam delovanja psihoterapije

Onda kada klijent shvati da jedna njegova davna tegoba traje u tegobama više njegovih životnih iskustava, tj. onda kada on upozna jednu vezu svog psihološkog sistema:

1. Data tegoba automatski i trajno gubi na svom intenzitetu, a tokom više psihoterapijskih seansi sasvim nestaje

2. Mnoge druge tegobe (koje su sa posmatranom tegobom povezane u prostoru i vremenu psihološkog sistema) takođe automatski i trajno gube na intenzitetu, a tokom više psihoterapijskih seansi sasvim nestaju

3. Ukupan psihološki sistem se automatski i trajno menja u pravcu njegove veće efikasnosti, tj. u pravcu izlečenja čoveka, tj. u pravcu sreće

Šta prema tome nije psihoterapja, a šta jeste psihoterapija?

Do izlečenja neći doći, tj. bolna i neadekvatna reakcija neće trajno nestati, ukoliko psihoterapeut o onome o čemu klijent govori iznosi svoj stav, mišljenje, komentar, „interpretaciju”, ukoliko mu nešto sugeriše, ubeđuje ga, daje mu savet, ili ga relaksira.

Psihoterapijski proces će biti efikasan, tj. do psiho-somatsko-socijalnog izlečenja će doći jedino onda kada psihoterapeut svojim pitanjima pomogne klijentu da iz novog, njemu dotad nepoznatog ugla upozna, tj. razume, proces formiranja date tegobe.

Vremensko trajanje psihoterapije

Deo psihološkog sistema kome možemo da priđemo tokom psihoterapije su sećanja. Taj deo psihološkog sistema strukturiran je na način što je svaka od mnoštva komponenti svakog od mnoštva sećanja konektovana sa svakom od mnoštva komponenti aktuelnog iskustva.

Pogledati:

  • STRUKTURA PSIHOLOŠKOG SISTEMA
  • Ako se zna da je DNK strukturirana samo od četiri komponente i da međusobne konekcije tih komponenti mogu da ispune hiljade knjiga sa po hiljadu stranica, da je dvadeset, trideset ili šezdeset godina psihološki sistem tkao svoju aktuelnu strukturu, da je struktura PS matematicki pravilna, može se zaključiti da je aktuelna struktura psihološkog sistema nepojmljivo složena i nepojmljivo funkcionalna.

    Jasno je da je za otklanjanje samo jedne tegobe, koja se strukturirala desetine godina, neophodna makar desetina psihoterapijskih seansi. Iz pozicije u kojoj se nalazi čovek ne može potpuno tačno da vidi (opaža), pa ni da razume, strukturu i funkcije sistema iz prirode.

    Isto tako čovek ne može potpuno jasno da vidi, pa time ni da razume:

    • Strukturu svog psihološkog sistema

    • Promene koje se odvijaju u toj strukturi

    To praktično znači da čovek, zbog svojh konstutivnih ograničenja, ne vidi u potpunosti efekat svoje psihoterapije. To je razlog što se klijenti neretko ponašaju kao da je nestajanje njihovih tegoba tokom psihoterapije „Bogom dato” i što postavljaju pitanje, šta to oni ustvari plaćaju. To se pitanje može preformulisati u: koja je realna vrednost uspešne psihoterapije?

    Klijenti bi trebalo da na početku i na kraju svoje terapije zapišu tegobe koje imaju. Samo poređenjem ranijih i aktuelnih tegoba oni koji su bili na psihoterapiji mogu imati realan uvid u efekat psihoterapije i mogu znati koliko vredi efikasna psihoterapija.

    KAKO IZABRATI PSIHOTERAPEUTA

    Predlažem vam da psihoterapeuta izaberete na osnovu preporuke, mada ljudi neretko, čak i onda kada uz pomoć psihoterapeuta reše svoje najveće probleme, kriju da su bili na psihoterapiji. Psihoterapeuta možete izabrati tako što ćete ući u internet prezentaciju i proceniti da li su rečenice koje dati psihoterapeut koristi jasne, žive i po sebi lekovite. Ukoliko već idete na psihoterapiju lekovitost psihoterapeuta možete proceniti tako što ćete na skali od jedan do deset uporediti intenzitet svojih tegoba na početku jedne psihoterapijske seanse i na njenom kraju. Takvo poređenje omogućiće vam i da relativno precizno predvidite broj psihoterapijskih seansi za koji će se, u radu sa tim psihoterapeutom otkloniti tegobe zbog koje ste došli na psihoterapiju.

    LEČENJE PSIHOSOMATSKIH BOLESTI LEČENJEM PSIHE

    Uvod

    Pored bolesti čiji su uzrok infekcije, trovanja i povrede, kakve su na prmer: sida, gangrena, lom noge i slično, čoveka u njegovom svakodnevnom funkcionisanju remeti mnoštvo tegoba i bolesti čiji se uzrok nalazi u psihi.

    Tegobe i bolesti čiji se uzrok nalazi u psihi su:

    1. Negativna osećanja za koja u realnosti ne postoji povod, kao što su: depresija, strah, panika, trema, anksioznost, bes i slična osećanja.

    2. Psihosomatske tegobe i bolesti, kao što su: multipla skleroza, anoreksija, kardiovaskularne, endokrine, autoimune, maligne i slične bolesti.

    3. Postupci za koje u realnosti ne postoji povod, kao što su: nesanica, impotencija, neefikasnost u radu, učenju, sportu, partnerskim odnosima i slični postupci.

    Kada čovek ima infekciju, trovanje ili povredu on odlazi kod lekara somatske medicine koji ga leči na organskom nivou. Istu logiku primenjuje i onda kada ima tegobe i bolesti čiji se uzrok nalazi u psihi: odlazi kod lekara somatske medicione očekujući od njega ga da izleči tabletama ili operacijom. Psihološke tegobe, psihosmatske bolesti i postupci za koja u realnosti ne postoji povod se ne mogu izlečiti na organskom nivou. Tegobe i bolesti koje je stvorila psiha mogu se izlečiti samo lečenjem psihe. Dakle, jedini način lečenja tegoba i bolesti čiji se uzrok nalazi u psihi jeste psihoterapija. Razlog zbog koga čovek koji ima tegobe i bolesti čiji se uzrok nalazi u psihi izbegava psihoterapiju je taj što on u svakodnevnom životu ne može da vidi da postoji veza između njegove psihe i njegovih tegoba i bolesti.

    Ovu tvrdnju ilustrovaćemo primerom

    Majka je kod mene dovela desetogodišnjeg dečaka zbog tri tipa tegoba. Na psihološkom nivou on je imao strahove, na telesnom nivou je imao tik na jednom oku, a na nivou ponašanja se usamnljivao. Nakon što sam dijagnostikovala njegov psihološki status i utvrdila da je pogodan za psihoterapiju i nakon što je on namršen ostao nasamo sa mnom rekao mi je: „Ja nemam nikakav psihološki problem“. Upitala sam ga: „Hoćeš da mi kažeš da ne vidiš da imaš psihološki problem“? On je rekao „Da“. Ja sam mu onda objasnila da je psiha kao vanzemaljac i rekla mu da zamisli da sam ja vanzemaljac. Pitala sam ga: „Šta vidiš“. On je rekao: „Vidim“. Ja sam ga onda upitala: „Da li vidiš da ja na leđima imam rep ili da nemam rep i da li vidiš koliko kostiju imam u ruci, i da li u ruci upošte imam kostiju, da li sam sačinjena od ćelija i da li moje ćelije imaju DNK?“ Kada je rekao da sve to ne vidi objasnila sam mu da ni o psihi mi ne možemo da znamo punu istinu oslanjajući se samo na ono što vidimo, nakon čega je njegov otpor nestao. Kada je imao pet godina u dvorištu kod rođaka se sa decom igrao žmurke. U jednom trenutku se sakrio iza nekog žbuna i čučeći tamo sam čuo je da je nešto šušnulo. Čim mi je to ispričao on je uplašeno zaćutao. Poznajući dečje strahove upitala sam ga: „Da li je to bio vuk ili medved?“ On je ispod glasa rekao „Medved“. Upalen od medveda ostao je da čuči iza žbuna, a od straha se branio tako što je žmurio na ono oko sa koje strane je bio „medved“. To je bilo isto ono oko na kome sada ima tik.

    Kako psiha stvara tegobe i bolesti

    Psihoterapija nam omogućava da razumemo prirodu veze koja postoji između psihe, s jedne strane i trenutnih psiholoških tegoba, psihosmatskih bolesti i postupaka za koje u realnosti ne postoji povod, s druge strane. Radi se o procesu tokom kog psiha od davnih dečjih reakcija stvara trenutne tegobe i bolesti.

    Najznačajnije što nam psihoterapija mogućava da razumemo je:

    1. Da čovek u svakom svom doživljaju uvek istovremeno reaguje trima reakcijama: psihološkim reakcijama, telesnim reakcijama i postupcima, tj. ponašanjem.

    2. Da su te reakcije, iako su sadržinski različite u psihološkom smislu iste reakcije.

    3. Da se zajednički uzrok svih trenutnih tegoba i bolesti nalazi u reakcijama kojima je čovek reagovao u nekom svom ranijem, najčešće dečjem doživljaju.

    4. Da se sve reakcije ranijih doživljaja matematički pravilno unose u sve reakcije kasnijih doživljaja.

    5. Da zbog unošenja reakcija ranijih doživljaja u reakcije kasnijih doživljaja nastaju tegobe i bolesti, koje se takođe unose u reakcije sledećih doživljaja i postaju sve intenzivnije, tj. sve bolnije.

    6. Da su zbog ovakvog načina prenošenja, tj. unošenja ranijih reakcija u kasnije reakcije čoveku njegove reakcije, tegobe i bolesti nerazumljive.

    7. Da unošenja ranijih reakcija u kasnije reakcije objašnjava s jedne strane veliku inteligenciju i kreativnost čoveka, a s druge strane pojavi psiholoških tegoba, psihosmatskih bolesti i postupaka za koja u realnosti ne postoji povod.

    8. Da oslanjanje na matematički pravilnu strukturu psihe omogućava efikasnu psihoterapiju.

    Deo ovih tvrdnji ćemo ilustrovati primerom.

    G.J. 42 godine, novinar sa dijagnostikovanom multiplom sklerozom. Aktuelno ima dramatičan tremor krupnih i sitnih mišića nogu. Ne kreće se samostalno, zato što je svaki njegov korak praćen padanjem prema napred. Glava mu je uvek spuštena na grudi i ima problem da je podigne. Permanentno je u stanju anksioznosti i straha, a kada je u dnevnoj sobi strah prelazi u paniku. Ljudima uvek izlazi u susret. U jednom događaju iz četvrte godine on je u dnevnoj sobi dobio batine od majke prebačen preko njenih nogu. Pamti da je u toj situaciji osećao strah i poniženost, pamti svoje telesne senzacije, položaj u kome se nalazio (sa glavom prema dole) i činjenicu da je bio fiksiran u položaju iz koga nije mogao da pobegne. Imao je realan uvid u tu situaciju i majci se nije suprotstavio jer je procenio da bi se tada batine intenzivirale. Psihoterapija je posvedočila da sadržaj svih njegovih sadašnjih tegoba odgovara sadržaju psiholoških i somatskih reakcija i postupaka koje je on imao u tom događaju:

    • Njegovo aktuelno padanje prema napred i položaj u kome mu stoji glava su ponavljanje položaja u kome se nalazio dok je dobijao batine.

    • Mišići nogu koji su sada u tremoru su isti oni mišići koji su u pradogađaju bili pogođeni batinama.

    • Njegova aktuelna panika u sebi sadrži strah koji je tada doživeo.

    • Njegov sadašnji psihološki talenat i sposobnost razumevanja (on je uspešan novinar) vezani su za tačnu procenu situacije koju je imao u tom dečjem događaju.

    • Njegovo aktuelno povlačenje pred ljudima u sebi sadrži njegovo tadašnje pokoravanje majci.

    Psihoterapija je, dakle, otkrila da je on u svakom trenutku svog života reagovao na tri nivoa: psihološkom, telesnom i na nivou ponašanja kao da se delom još uvek nalazi u opisanom događaju.

    Razlozi zbog kojih čovek izbegava psihoterapiju

    Razlozi zbog kojih čovek izbegava psihoterapiju se mogu podeliti na socijalne i psihološke.

    Jedan od socijalnih razloga je stigma ili predrasuda prema psihoterapiji.

    Za drugi socijalni razlog je odgovorna medicina koja svojim neprikosnovenim autoritetom jednu veliku grupu bolesti naziva psihosomatskima, a za njihovo otklanjanje nudi lekove. I pored velikog značaja ovih i sličnih socijalnih faktora oni nisu predmet ovog rada, pošto se mi bavimo psihom, pa time i psihološkim razlozima zbog kojih čovek izbegava psihoterapiju.

    Do sada smo govorili baš o jednom takvom razlogu, o tome da čovek u svakodnevnom životu ne može da vidi kako njegova psiha stvara njegove tegobe i bolesti, zbog čega ne može ni da razume da se lek za njegove tegobe i bolesti nalazi u psihoterapiji.

    Drugi psihološki razlog nalazi se u samoj prirodi psihe koja na psihoterapiju sponatno reaguje strahom.

    Da bismo objasnili zato čovek ima strah od psihoterapije upotrebićemo jednu analogiju. Zamislite čoveka koji je nekada davno slomio nogu i kome je ta noga nepravilno srasla. Zamislite da tom čoveku ortoped predloži da mu nogu ponovo slomi i da mu ispravi nepravilno staslu kost. I? Kako bi taj čovek reagovao? Naravno, rekao bi: “Ne”, zato što bi i na samu pomisao da noga treba da mu se lomi dobio strah.

    Analogno nepravilno srasloj kosti možemo reći da su i tegobe i bolesti čiji se uzrok nalazi u psihi produkt “nepravilno”, tj. nejasno formirane psihe.

    Hoćemo reći da psihološke tegobe, psihosmatske bolesti i postupci za koja u realnosti ne postoji povod najčešće nisu pokazatelj bolesti psihe, već su produkt strukturiranja psihe po principu unošenja reakcija ranijih doživljaja u reakcije narednih doživljaja, što reakcije narednih doživljaja čini, rekli smo, nerazumljivim. To su razlozi zbog kojih čovek kada mu se predloži “ispravljanje” psihe psihoterapijom ne veruje u mogućnost da se na primer njegove psihosomatske bolesti mogu na taj način otkolniti, a istovremeno dobija anksioznost, paniku ili neku drugu emociju nalik strahu. Ako se zna da čovek ima automatizovanu reakciju odbrane od straha u vidu bežanja od izvora straha, a da još nije uveren u moć psihoterapije, razumljivo je zašto on odbija psihoterapiju.

    Kako psihoterapija leči takozvane neizlečive bolesti

    Psihoterapija se bavi lečenjem bolesti čiji se i uzrok i način formiranja nalze u psihi. To su bolesti koje su uistinu nelečive metodama somatske medicine, ali su lečive psihoterapijom. Kada znamo da se psihoterapija po definiciji bavi otklanjanjem psiholoških tegoba, interesuje nas kako se lečenjem psihe leče psihosomatske bolesti i otklanjaju postupci za koje u realnosti ne postoji povod. Psihoterapija se bavi razumevanjem davnih uzroka trenutnih psiholoških tegoba i razumevanjem faza kroz koje je prošlo formiranje trenutnih psiholoških tegoba. U trenutku kada klijent uz pomoć psihoterapeuta uspe da razume kako su formirane njegove sadašnje psihološke tegobe, te tegobe automatski i trajno nestaju, a on, za količinu tako upoznatog dela svoje psihe, postaje srećniji i funkcionalniji. S obzirom da su sve rekacije i sve tegobe u svakom čovekovom doživljaju u psihološkom smislu iste, u trenutku kada klijent razume način na koji su formirane njegove psihološke tegobe, istovremeno nestaju i njegove telesne tegobe i neadekvatni postupci koji su sa psihološkim tegobama povezani.

    Zaključak

    Sada već imamo sve elemente da dopunimo definiciju lečenja psihosomatskih bolesti koju smo ranije dali. Ta puna definicija glasi: sve što je stvorila psiha može da se izleči samo lečenjem psihe uz pomoć psihe. Psiha, dale, ima jedinstvenu moć da menja ne samo druge sisteme, već i samu sebe u pravcu kvaliteta. Zamislite koliko je onda velika šteta što čovek taj moćni potencijal ne koristi. Zamislite takođe koliko bi bilo korisno da deca tokom školovanja uče i vežbaju ovo o čemu pričamo. Čovek bi time realizovao sve svoje bogovske potencijale, čovečansto bi krenulo napred koracima od sedam milja, a ukupna nauka, koja trenutno tapka u mraku, dobila podsticaj za dalji razvoj.